LAV PIVO

Prepoznatljiv ukus i autentičan kvalitet za prave ljubitelje piva

Milan i Milovan Mića Stojanović - legende srpskog kuvarstva

Milan i Milovan Mića Stojanović - legende srpskog kuvarstva


Milan i Milovan Mića Stojanović - legende srpskog kuvarstva

’’Meni moj otac kaže hiljadu puta – Kuvar može da bude samo dobar čovek. Loš čovek ne može da sprema dobru hranu. Kad se neko toliko trudi da nekoga zadovolji, obraduje, da mu ulepša dan – on ne može da ne bude dobar. Odrastao sam u porodici dva kuvara, i otac i majka su profesionalni kuvari, ali tata se prosto izdvojio, ne samo u Jugoslaviji, nego i u Evropi – on je jedini čovek iz ovog dela sveta koji ima zlatnu medalju sa svetskog prvenstva. Ali i mene je to zabavljalo, da čeprkam po kuhinji, da pravim nešto... što bi rekao moj brat u šali: ’’Milane, ti ne jedeš da bi živeo, ti živiš da bi jeo’’.

Kad sam rekao da bih i ja upisao za kuvara, otac mi je odmah rekao – ’’Znaš mene, ja sam hteo da budeš pilot.... Ovo je mnogo teško, ali ako hoćeš, idi.’’ Ljudi to obično ne znaju, ali jako je težak kuvarski posao. Istu sam sudbinu doživeo posle 30 godina kada mi je moj sin rekao isto. Odgovorio sam mu :’’Nagrabusio si.’’ I ćerka je u tim vodama, završila je za poslastičara... Tako da je nama dobra hrana izgleda suđena u porodici. Više ne radim kao kuvar – sad sam menadžer restorana – ali i dan danas tako slatko utrčim u kuhinju, jer sad mi nije obaveza. Najveća nagrada za mene su zadovoljni ljudi koji probaju hranu i budu sretni. Oni koji dođu ovde, svidi im se i uvek se vraćaju. U početku sam se nešto malo takmičio, sada više ne, ali najponosniji sam na te stalne, srećne mušterije.

Moj otac oduvek ima tu potrebu da sve što smisli i zapiše, kaže da nije dovoljno samo da budeš dobar kuvar – moraš da znaš da preneseš to znanje. Tako je i nastala knjiga, ’’Kako sam skuvao istoriju’’, a onda sam i ja priredio knjigu ’’Najbolja jela Srbije’’. Važno je da to negde postoji, pa neka jela su prvi put tu pribeležena, a svi ih znamo. Ovaj posao traži mnogo improvizacije i donosi neke razne dobre izmišljotine. Recimo, otac je bio kuvar na frontu u egipatsko-izraelskom ratu i ostala mu masa za tulumbe, a on je veliki ekonomista, pa još ratno siroče – zna se, u kuhinji se baca samo ono što je pokvareno– onda on u tu masu doda kačkavalj i još neku caku smisli i napravi krofne sa sirom! Najbolji recepti su stvar trenutka. Najpoznatije jelo u Srbiji je Karađorđeva šnicla - tražila mu Ruskinja Kijevski kotlet, a nije imao baš ništa od sastojaka...I šta će, uzme parče teletine, kajmak i – rodila se istorija! Osmislio je oko dvesta recepata i sve ih je zapisao, a u upotrebi je oko sto, recimo. Ja sam dosta manje, ali sam uvek bio ponosan kad odem pred oca, pa mu predstavim neko originalno jelo.

A Mića je postao kuvar igrom slučaja, a bio je savestan, uvek je učio i trudio se, grabio rukama i nogama, jer nije imao koga da mu pomogne. Sa Titom se poklopilo se više kockica: da lepo kapira stvari, da je vredan... Tada su mu rekli – ne pričaš ako nisi pitan, šta si čuo nisi čuo, šta si video nisi video. I on je to uvek poštovao i bio je strahovito odan – trudio se da to što radi radi najbolje što ume. Za Tita i dan danas kaže da je veliki gospodin bio, da je jeo sve što mu spremi – retko kad je ulazio u kuhinju, nije izvoljevao, kako ljudi danas pričaju. Anegdota sa Titom ima bezbroj, recimo kad je ovaj operisao žuč i doktor mu rekao da jede kajganu od belanaca, e tad je ušao u kuhinju i pitao – ’’Šta je ovo, Mićo?’’, na šta mu otac odgovara ’’Pa doktor Vlada mi je rekao....’’. Tek će Tito ’’E ovo nek onda doktor Vlada jede, meni daj normalnu kajganu, sa čvarcima’’. Kaže otac da je dooobro jeo, dobro pio, al’ je i radio. Ostane do kasno noću, a prvi ustane, 5, 6 ujutru, ode u lov i vrati se kad se drugi tek bude.’’